Pedagozi

Zovem se Tihana Fraculj i već dugo sumnjam da sam zapravo odrasla samo na papiru.
Moja najveća ljubav su djeca, jer s njima svijet uvijek ima više boja, smijeha i smisla.
Sve što sam u životu radila – i što još uvijek radim – nekako me uvijek vodi upravo k njima.

Sa šest godina, izjavila sam da ću biti profesorica, a to sam nakon studija hrvatskog jezika i komparativne književnosti zaista i postala. Završila sam i dodatni studij teatrologije na Filozofskom fakultetu te stekla zvanje diplomirane teatrologinje. Jedno sam vrijeme bila profesorica hrvatskog jezika koja je s djecom dijelila znanje uz puno smijeha. 

U kazalište sam se zaljubila još u vrtiću i ono je ostalo moja velika ljubav sve do današnjih dana. Moja prva uloga bila je šojka kreštalica, u lutkarskoj predstavi „Ogledalce“ Grigora Viteza, u prvom razredu osnovne škole. Pitate li moje roditelje, reći će vam da sam počela glumiti mnogo prije toga, osobito kad nisam željela ići u vrtić. Pohađala sam mnoge kazališne, lutkarske i glumačke radionice i seminare, a od 2000. godine počela sam voditi dramske radionice za djecu i mlade.

Obožavam gledati crtane filmove, a još više volim posuditi svoj glas nekom liku iz crtića. Iz želje da zajedno rastemo i otkrivamo skrivene supermoći, stvorila sam sa svojim partnerom i kolegom Markom Jelićom i Tvornicu osjećaja za male i velike istraživače srca. Edukantica sam četvrte godine studija integrirane tjelesno orijentirane terapije u sklopu Centra za integrativni razvoj. 

A kako sam oduvijek voljela riječi, one su me dovele do slikovnica. Tako su nastale moje priče: „Ana i gospodin Strahojed“, „Gospođica Hoću“ i „Ena Savršena“, u kojima djecu podsjećam da je svatko od njih vrijedan i poseban baš takav kakav jest.

Moja životna misija je raditi ono što volim s puno strasti i ljubavi, zato sam i osnovala Kreativni centar „Košnica“ gdje ostvarujem svoje snove kroz dramsko-pedagoški rad s djecom i mladima. Za mene nema ljepšeg osjećaja nego kada „Košnica“ bruji od kreativnih ideja, a na licima svojih malih i onih malo većih polaznika vidim radost i čujem smijeh. Onda znam da sam i ja dio te kreativne „Košnice“, jedna sretna pčelica koja radi najljepši posao na svijetu.

Zovem se Nora Fraculj i rođena sam 2004. godine u Zagrebu. Završila sam Gimnaziju Tituša
Brezovačkog te trenutno studiram psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz općeobrazovnu
školu, maturirala sam i u Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog, čime sam stekla titulu glazbenice
klaviristice. Kao dijete koje je uvijek imalo puno izvanškolskih aktivnosti, od tenisa do klavira, ipak
sam se svaki tjedan najviše radovala satu dramske. Nakon što sam deset godina u Košnici bila
polaznica dramskih radionica, 2023. godine s veseljem sam preuzela ulogu voditeljice. Dugi niz godina
Košnica je za mene bila sigurno mjesto, mjesto gdje se osjećam potpuno prihvaćeno i gdje se mogu
autentično izraziti, a sad mi je cilj djeci pružiti upravo takvo iskustvo – stvoriti okruženje u kojem se
osjećaju slobodno i nesputano.

Predstavljamo vam tetu Nenu i tetu Manuelu. One pričaju najljepše priče i igraju najzabavnije igre. Svojim zagrljajem utješe svako tužno dječje srce, a toplom riječju obrišu svaku suzicu. Nije ni čudo da su ove dvije tete omiljene u svom vrtiću gdje već dugo zajedno rade, a od 2017. vode dramsko-scenski program. Vole kazalište i obožavaju igrati dramske igre. Tako su ove dvije pčelice doletjele do našeg zujećeg dramskog carstva. Tu im je bilo tako lijepo pa su odlučile ostati i zujati s nama.

MANUELA ŠVAĐUMOVIĆ

Još davne 1993. godine završila sam Filozofski fakultet i stekla zvanje odgojiteljica predškolske djece. Već 25 godina radim kao odgojiteljica u vrtiću, a nedavno sam postala odgojiteljica savjetnica. Pohađala sam razne dramske edukacije, dugogodišnja sam članica Hrvatskog centra za dramski odgoj koji mi je dodijelio zvanje dramske pedagoginje. Jako me veseli što svoje dramsko-pedagoško znanje mogu primijeniti u svojoj grupi „Zvjezdice“ koja radi po dramsko-scenskom programu. Moje drage „Zvjezdice“ jako vole glumiti, pjevati i plesati pa se svaki dan u vrtiću odlično zabavljamo. U „Košnici“ zujim već drugu godinu i uživam u radu sa svojim malim pčelicama.

NEVENKA FURJAN

Po zanimanju sam odgojiteljica sa završenom višom stručnom spremom na nekadašnjem Filozofskom, a današnjem Učiteljskom fakultetu u Zagrebu. Imam 26 godina radnog iskustva. Kazalište i dramska umjetnost moja su velika ljubav pa se u tom polju neprekidno stručno usavršavam. Otkad u vrtiću vodimo dramsko-scenski program, svaki mi je dan još zabavniji. Vrijeme nam brzo prolazi u igranju dramskih igara i vježbi, a osobito nas raduje kada stvaramo predstave koje onda gledaju mame, tate, bake i djedovi… U Kreativni centar „Košnica“ doletjela sam prošle godine i uživam u dramskim satovima s mojim dragim Medenjacima. Nestrpljivo vas očekuje u novim dramskim avanturama vaša teta Nevenka, za male i velike prijatelje teta Nena!

Zovem se Lora Kalinić, rođena 2003. u Zagrebu, gdje sam završila OŠ Bartola Kašića i
Gimnaziju Tituša Brezovačkog, a trenutno studiram logopediju na Edukacijsko-
rehabilitacijskom fakultetu. Kad me pitate kad sam zapravo počela glumiti – rekla bih
otprilike onog trenutka kad sam progovorila.

Prve uloge bile su unutar četiri zida – kod kuće, gdje sam neumorno izvodila male predstave
za obitelj. No, prava kazališna priča počela je u Kreativnom centru „Košnica“, koji je postao
moj drugi dom. Imala sam veliku sreću i čast biti dio prve i najstarije grupe u „Košnici“.
Tijekom godina okušala sam se u raznim ulogama kako u kazalištu tako i pred kamerom u
edukativnom filmu Što kad nestane struje te u nekoliko scena iz romana „Male žene“.

Iako sam po prirodi povučenija osoba, kazalište mi je pomoglo da otkrijem i oslobodim svoj
glas. Upravo zahvaljujući glumi danas se ne bojim stati pred publiku, održati govor ili voditi
radionicu. Košnica je bila i ostala mjesto gdje se osjećam kao doma, stoga je za mene bio poseban
trenutak kada mi je Tihana predložila da se okušam i u voditeljskoj ulozi. Tako već treću
godinu vodim dramske grupe i radim s djecom čija me mašta inspirira. Uz kazalište, moja
druga ljubav je plivanje. Pola života provela sam u vodi, prvo kao natjecateljica HAPK
Mladost, a danas kao trenerica za djecu.

Sudjelovala sam i u mnogim edukativnim i volonterskim projektima, od kampova i škola do
kreativnih radionica (suradnja s waldorfskom školom, „Super Ja školica“…), a sve me to
naučilo koliko su djeca različita i koliko vrijedi svaki njihov mali korak. Kroz logopediju,
kazalište i plivanje spojila sam sve svoje ljubavi u jednu priču – priču o komunikaciji,
hrabrosti, igri i podršci.
Za mene ne postoji ljepši osjećaj od onoga kada vidim djecu kako se smiju, kad im oči zasjaje
od ponosa jer su nešto postigli, ili kada se opuste i počnu vjerovati sebi. Tada znam da radim
ono što volim i da sam dio nečega što ima smisla, dio mjesta koje bruji od stvaralaštva, ideja i
topline.